POSLJEDNJA RIJEČ

Godine 1664. Evlija Čelebija stajao je pred zidom Aladža džamije u Foči. Znao je lijepo pisati i znao je kako se ostavlja natpis — a ipak mu je ponestalo prostora za posljednju riječ.

Na zidu trijema ostavio je zapis na perzijskom. Pisao je da je mnogo putovao i u mnoge gradove dolazio, ali da ovakvo mjesto još nije vidio.

Rečenica bi danas možda bila samo još jedan lijep citat iz njegovog Putopisa da na zidu nije ostao jedan mali trag.

Posljednja riječ bila je sitnija od ostalih.

„Nedidem.“ „Nisam vidio.“

Prethodne riječi Evlija je ispisao krupnije. Kada je stigao do kraja rečenice, pred njim je već počinjao portal džamije.

Ponestalo mu je mjesta.

Pa je posljednju riječ napisao manjim slovima.

Tri stoljeća kasnije taj detalj govori možda više od samog natpisa. Iza velikog putopisca, čovjeka koji je zapisivao gradove, tvrđave, ljude i puteve, odjednom ostaje sasvim obična ljudska situacija: čovjek pred zidom koji je prekasno shvatio da je počeo pisati krupnim slovima.

Zapis je kasnije bio prekriven krečom. Kada su tokom konzervatorskih radova pedesetih godina prošlog stoljeća ponovo otkriveni stariji slojevi, iz zida je izašlo i Evlijino ime.

I ona mala posljednja riječ.

Možda je upravo tako najbolje krenuti za Evlijom.

Ne od velikih putovanja.

Nego od mjesta gdje mu je ponestalo zida.

IZVORI ZA DALJE ČITANJE Mehmed Mujezinović, „Autogram Evlije Čelebije u trijemu džamije Aladže u Foči“, Naše starine, IV, Sarajevo, 1957, str. 291–293.

Mehmed Mujezinović, „Dva autograma Evlije Čelebije u Foči iz 1074. (1664) godine“, Takvim, Sarajevo, 1396/1976, str. 226–231.

Evlija Čelebija, Putopis – odlomci o jugoslovenskim zemljama, preveo, uvod i komentar napisao Hazim Šabanović, Sarajevo.

FOTOGRAFIJE I VIZUELNI IZVORI Aladža džamija u Foči — izvor: Wikimedia Commons.

Autogram Evlije Čelebije u trijemu Aladža džamije, Foča, 1664. — reprodukcija prema Mehmedu Mujezinoviću, Naše starine IV, Sarajevo, 1957.