OPANCI SU BILI NJEGOVI. I PARIZ JE BIO NJEGOV.

TRAGOVIMA BOSANSKE RIJEČI

KONJ I DVOKOLICA

U sjećanju Zuke Džumhura ostali su mali konj, dvokolica i slikar koji iz Konjica odlazi prema Boračkom jezeru. Put je bio toliko uzak da se Džumhur i mnogo kasnije čudio kako su mala kola njime uopće prolazila.

Čovjek koji je odlazio prema planini već je iza sebe imao Beč, Rim i Pariz. Učio je slikarstvo na bečkoj akademiji, izlagao u Rimu, živio u Parizu i u Louvreu kopirao stare majstore. Sada su njegov slikarski pribor i stvari potrebne za put stajali u dvokolici.

Bio je to Lazar Drljača.

PREMA HERCEGOVINI

Početkom tridesetih godina Drljaču već susrećemo u konjičkom kraju. Dolazio je i odlazio, putovao čezom, stizao do drugih gradova pa se vraćao. Borci, Boračko jezero i Prenj postepeno su postajali prostor njegova života.

Za većinu slikara Beč, Rim i Pariz bili bi prirodan vrhunac biografije.

Kod Drljače gotovo da djeluju kao predgovor.

Njegov se put nastavio među ljudima koji nisu morali poznavati evropske galerije da bi ga zapamtili. Znali su kuda odlazi u ribu, kako kupuje, kome dopušta da mu priđe i kako se naljuti kad ga neko oslovi onako kako ne voli.

Za njih je bio gospon Lazo.

KUĆA KOJA JE KISNULA

U kazivanjima ljudi koji su ga poznavali ostala je i njegova koliba u Jažvama, pod Prenjem. Prokišnjavala je. Nudili su mu drugi smještaj, ali ostajao je u njoj.

Pored slika nastajala su sjećanja na njegovu svakodnevicu: odjeću koju je nosio, hranu koju je spremao, susrete na putu i obali. Kasnije će ga nazivati pustinjakom, boemom i posljednjim bosanskim bogumilom. Ljudi iz njegove blizine pamtili su i mnogo sitnije stvari.

Jedna ili dvije ribe znale su mu biti dovoljne za ručak. Kada mu je trebalo nešto što nije mogao naći u prirodi, radio bi za dnevnicu i odlazio u kupovinu. Malo ulja, malo šećera, malo riže. Ni pomoć nije prihvatao od svakoga.

U tim sjećanjima nije uvijek blag ni jednostavan. Znao je odbiti ponuđeno, naljutiti se zbog riječi ili posumnjati u nečiju namjeru. Ipak, oko njega su ostajali ljudi koji su mu donosili hranu, pomagali i obilazili ga.

ČOVJEK U OPANCIMA

Zimi kapa i dugačak šal, ljeti šešir, često šuškavac. Na nogama hercegovački opanci, a za ribolov čizme. Tako su ga opisivali oni koji su ga sretali na Borcima i oko jezera.

Iza te odjeće bio je čovjek školovan u Beču, s godinama provedenim u Parizu. Uspomene na njegov život pod Prenjem ne brišu taj dio njegova puta. Približavaju ga: isti čovjek koji je kopirao stare majstore sada je hodao seoskim putevima i odlazio na Neretvu.

ONO ŠTO JE OSTALO

Poslije njegove smrti ostale su slike, sjećanja i predmeti. Kada se pripremala retrospektivna izložba u Sarajevu 1990. godine, tragalo se i za stvarima koje su pripadale njegovu svakodnevnom životu.

Na tavanu Šantićeve vile, pod naslagama prašine, perja i golubljeg izmeta, pronađene su bojice, četkice i druge sitnice. Pribor kojim je radio ležao je sklonjen od pogleda. Dio predmeta očišćen je i pripremljen za izložbu.

Četkice su ostale.

Četrdeset godina nakon Drljačine smrti, 2010. godine, na njegov grob uz Šantićevu vilu postavljen je stećak. Napravljen je od bihacita izvađenog iz Une, iz kraja iz kojeg je nekada krenuo.

Konj i dvokolica odavno su pripadali sjećanju. Njegove slike nalazile su se na drugim mjestima, a ljudi koji su ga poznavali ostavili su svoja kazivanja. Kraj kuće u kojoj je proveo posljednje godine stajao je novi nadgrobni kamen.

Kamen iz Une.

IZVORI I TRAGOVI ZA DALJE ČITANJE

Zuko Džumhur, Putovanje bijelom lađom — zapis o Lazaru Drljači, konju i dvokolici. Kazivanja o Lazaru Drljači i drugi tekstovi — sjećanja ljudi koji su ga poznavali i zapis o pronalasku slikarskog pribora u Šantićevoj vili. Umjetnička galerija Bosne i Hercegovine, Lazar Drljača — podaci o školovanju, izlaganju u Rimu i boravku u Parizu. Mirsada Ćosić, Postavljen stećak na grob Lazara Drljače, Radio Slobodna Evropa, 16. august 2010.

ILUSTRACIJA: Ilustracija inspirisana životom i putovanjima Lazara Drljače, izrađena uz pomoć umjetne inteligencije.