„LITERATURA SRCA“ — JEZIK KOJI JE KRLEŽA ČUO U BOSNI

Tragovima bosanske riječi

REČENICA KOJA JE OSTALA U KNJIZI

Da je tu rečenicu neko zapamtio iz kafanskog razgovora, danas bismo se mogli pitati je li je Krleža zaista izgovorio.

Ali zapis je ostao.

Enes Čengić godinama je bilježio razgovore s Krležom. Njihovi prvi kontakti počeli su još 1956, a od 1971. postali su učestali. Iz tih susreta nastale su knjige S Krležom iz dana u dan. Zapis od 13. marta 1976. nalazi se u drugoj knjizi, Trubač u pustinji duha, koja obuhvata godine 1975–1977.

Tako nekoliko riječi iz jednog razgovora nije nestalo sa završetkom večeri. Ostale su na papiru.

PRVO JE IZGOVORIO SKENDEROVO IME

Kada je tražio primjer jezika o kojem govori, Krleža je prvo spomenuo Skendera Kulenovića.

Možda je i to vrijedno zadržati. Njih dvojica nisu bili samo imena iz istog književnog vremena. Kulenović je u Zagrebu pripadao krugu pisaca bliskih Krleži, a 1976. godine, upravo u vrijeme kada nastaje Čengićev zapis, govorio je kako ga je od prvog susreta s Krležinom rečenicom pratio njen „uzbudljivi nemir“.

Jedan je, govoreći o jeziku Bosne, prvo izgovorio ime drugoga. Drugi je govorio da ga je rečenica prvoga pratila kroz vlastito književno sazrijevanje.

Negdje između njih ostao je jezik.

NE TREBA POPRAVLJATI KRLEŽINE RIJEČI

Danas bi bilo lako uzeti tu rečenicu i prevesti je na jezik našeg vremena.

Ali time bismo joj nešto oduzeli.

Krleža u zapisu nije rekao „bosanski jezik“. Nije rekao ni „bošnjački pisci“. Rekao je ono što je zapisano 1976. godine:

„jezik bosanskohercegovačkih Muslimana“.

Veliko slovo nije slučajno. U tadašnjoj Jugoslaviji naziv Muslimani koristio se i kao nacionalno ime. Zato Krležinu rečenicu ne treba popravljati prema današnjim nazivima. Vrijednija je upravo onakva kakva je izgovorena, jer pripada vremenu u kojem je nastala.

Ali možemo pitati šta je u tom jeziku čuo.

ŠTA JE ČUO?

Krleža to u toj kratkoj bilješci ne objašnjava. Ne kaže da su to samo turcizmi. Ne govori o gramatici. Ne pravi popis osobina nekog posebnog govora.

Umjesto toga navodi pisce.

Kulenovića. Sušića. Selimovića. Isakovića. Nametka.

To je možda važnije od pokušaja da danas umjesto njega definišemo šta je pod tim jezikom podrazumijevao.

Čuo ga je u književnosti. U rečenici. U načinu na koji jedan prostor govori kada dobije pisca sposobnog da njegov govor pretvori u literaturu.

I zato završava izrazom koji nije lingvistički:

Literatura srca.

NIJE OSTALO NA JEDNOM RAZGOVORU

Moglo bi se pomisliti da je riječ o jednoj usputnoj Krležinoj pohvali.

Ali manje od godinu dana poslije tema se vratila.

Čengić 8. januara 1977. bilježi kako je Krleža pročitao intervju lingviste Milana Šipke u Politici o bosanskohercegovačkom jezičkom izrazu. Krleža tada govori da su Muslimani, njihova književnost i pisana riječ desetljećima bili nedovoljno uzimani u obzir kada se govorilo o jeziku Bosne i Hercegovine. Spomenuo je i Vatroslava Jagića, podsjećajući da je još ranije govorio o posebnostima bosanskohercegovačkog izraza i o Muslimanima kao njegovim nosiocima.

To je već nešto više od jedne lijepe rečenice. Godinu dana kasnije isto pitanje ponovo mu je bilo važno.

U Sarajevu je upravo u tim godinama Institut za jezik objavljivao ozbiljne radove o bosanskohercegovačkom ijekavskom izgovoru, pravopisu i jezičkom izrazu; Milan Šipka bio je među vodećim imenima tih istraživanja.

Jezik o kojem je Krleža govorio nije, dakle, postojao samo u njegovom književnom osjećaju. O njemu se raspravljalo, proučavalo ga se i pokušavalo opisati.

A Krleža ga je prepoznavao tamo gdje ga je najviše zanimao — u književnosti.

IZMEĐU UHA I PAPIRA

Možda zato njegov izraz „literatura srca“ i danas zvuči drugačije od svih stručnih definicija.

Jezik se može razložiti na glasove, riječi, akcente i gramatičke oblike. Može mu se proučavati historija. Mogu se pratiti riječi koje su u njega došle s istoka i zapada.

Ali postoji nešto što se mnogo teže mjeri.

Trenutak kada rečenica zvuči kao da nije mogla biti napisana drugačije.

Krleža je očito vjerovao da je taj trenutak nalazio kod pisaca koje je naveo.

I možda je zato počeo od Skendera Kulenovića.

Ne od rječnika. Ne od pravopisa.

Od pisca.

RIJEČ KOJU JE NEKO ČUO

Prošlo je pola stoljeća od razgovora koji je Enes Čengić zapisao. Promijenila su se imena jezika, države i način na koji ljudi nazivaju sebe.

Ali knjige o kojima su govorili ostale su na policama.

I ostala je jedna Krležina rečenica.

Ne moramo je pretvarati u dokaz bilo čega što čovjek koji ju je izgovorio nije rekao. Dovoljno je čuti ono što jeste rekao.

Među jezicima koje je poznavao i piscima koje je čitao, Krleža je u jeziku bosanskohercegovačkih Muslimana čuo nešto što mu je bilo lijepo.

A kada bi se tom jeziku pridružio književni dar, pronašao je za njega samo dvije riječi:

literatura srca.

Možda se jezik upravo tako najduže i sačuva.

Ne onda kada ga neko odredi.

Nego kada ga neko prepozna u dobroj rečenici.

Tragovima bosanske riječi.

IZVORI I TRAGOVI ZA DALJE ČITANJE

Enes Čengić — S Krležom iz dana u dan, knjiga II: Trubač u pustinji duha, Globus, Zagreb, 1985; zapis od 13. marta 1976. navodi se na str. 86, a zapis od 8. januara 1977. na str. 185.

Krležijana, Leksikografski zavod Miroslav Krleža — odrednice Enes Čengić i Skender Kulenović, za prirodu Čengićevih razgovora s Krležom i odnos Krleže i Kulenovića.

Institut za jezik Univerziteta u Sarajevu — bibliografija edicije Radovi, za istraživanja bosanskohercegovačkog jezičkog izraza i rad Milana Šipke tokom sedamdesetih godina.

FOTOGRAFIJE I VIZUELNI IZVORI Naslovna slika: Miroslav Krleža, portret Petra Dobrovića, 1930. Wikimedia Commons.

Miroslav Krleža, 1953. Autor nepoznat. Digitalna knjižnica Slovenije / Wikimedia Commons — javno vlasništvo.