IME IZ IMPRESUMA

TRAGOVIMA BOSANSKE RIJEČI

KO GOVORI U REČENICI

U jednoj našoj prepisci zadržali smo se na mjestu gdje se u romanu prekida televizijski program zbog vanrednih vijesti. Prva rečenica pripadala je pripovjedaču. Potom se čuo glas spikerice, a ono što je izgovorila trebalo je navesti Vesnu da ispusti tanjir.

Meni je, kao autoru, bilo jasno gdje prestaje jedan glas, a počinje drugi. Subhija Karahmetović pitala je za navodnike.

Uslijedilo je moje objašnjenje: ovo govori pripovjedač, odavde počinje spikerica. Ona je ukazala na to da taj prijelaz u rukopisu nije bio označen ni navodnicima ni kurzivom. Razgovor se vodio oko nekoliko znakova, ali od njih je zavisilo hoće li čitalac čuti ono što sam ja čuo dok sam pisao.

Takve pojedinosti obično ostanu u prepisci između autora i osobe koja čita rukopis prije štampanja. U gotovoj knjizi više ih niko ne primijeti. Glasovi su razdvojeni, rečenica teče, čitalac nastavlja dalje.

U impresumu ostane ime.

PRIJE NEGO ŠTO PROMIJENI RIJEČ

U našoj saradnji Subhija je jasno razlikovala lektorski posao od uređivanja književnog teksta. Jezičke ispravke unosila je s pouzdanjem koje pripada njenom poslu. Kada bi zahvat doticao moj izraz, način pripovijedanja ili smisao koji sam želio postići, pitala je i razgovarala sa mnom, pa i onda kada se radilo o sitnici.

Piscu njegova rečenica može biti toliko bliska da u njoj više ne vidi prazninu. Zna šta je prethodilo, poznaje lik, čuje njegov glas. Onaj ko rukopis čita prvi put ima pred sobom samo ono što je napisano. U razgovoru između ta dva čitanja pokaže se gdje nešto treba razjasniti, a gdje treba sačuvati autorovu namjeru.

Zato pamtim razgovor o navodnicima. Mogla je sama razdvojiti glasove prema svom razumijevanju prizora. Umjesto toga, provjerila je kako sam ih zamislio.

RIJEČ KOJU JE NEKO SAČUVAO

U objavi naslovljenoj „Riječ piscima“ Subhija piše da je mnoge lijepe riječi i sama otkrila u djelima poslijeratnih autora. Taj detalj vrijedi zadržati: osoba koja drugima pomaže oko jezika govori o riječima koje je pronašla kod njih.

Iz toga proizlazi i njen poziv piscima da slušaju obične ljude, tragaju za rijetkim izrazima i bilježe različite oblike koje čuju. Posebnu pažnju posvećuje onome što ostaje u podtekstu: tonu, nagovještaju, značenju koje sagovornici razumiju i kada nije do kraja izgovoreno.

„Na ovom jeziku se i šuti i govori isto!“ zapisala je.

U toj rečenici prepoznaje se njena zaokupljenost književnim jezikom. Riječ sa sobom nosi i način na koji je neko izgovara, priliku u kojoj je upotrebljava, prešućeni dio razgovora. Piscu je sve to građa. Lektoru i uredniku razlog više da zastane prije nego što posegne za zamjenom.

KADA KNJIGA IZAĐE

Na svom Facebook profilu Subhija objavljuje osvrte na knjige i skreće pažnju na domaće pisce. U tim tekstovima može se pratiti šta je zadržava pri čitanju.

Pišući o mom romanu „Ja, špijun“, usmjerila se na Adilovo preispitivanje vlastite krivice. Zanimala ju je razlika između kazne koju izriče sud i tereta koji čovjek nosi u sebi. Uz to je izdvojila smjenjivanje pripovjedača i pripovjedačkih lica — postupak kojim se priča približava čitaocu i uvlači ga u vlastita pitanja.

Uz „Smajkanov“ Fajke Kadrića napisala je kratak uvod o emociji i atmosferi, a zatim prepustila prostor odlomku iz romana. Veći dio objave zauzeo je glas knjige koju je preporučivala.

U osvrtu uz „Da ne čuju zidovi“ Rezaka Hukanovića zadržala se na dobroti i ljudskom dostojanstvu. Potom je prenijela autorove riječi o knjizi koja od zaborava čuva geste dobrih ljudi nakon rata.

To su različite knjige i različiti pristupi. Iz njih se ipak vidi pažnja prema onome što je u pojedinom djelu pronašla: moralnoj nedoumici, pripovjedačkom postupku, emociji ili ljudskom postupku vrijednom pamćenja.

SMIJEM LI OBJAVITI

Prije nego što bi osvrt na moj roman objavila na svom profilu, pitala bi me je li u redu da ga objavi.

Pamtim to pitanje uz ona koja mi je postavljala dok smo radili na rukopisu. U jednom slučaju trebalo je razjasniti kome pripada rečenica. U drugom je željela moju saglasnost da svoje čitanje knjige podijeli s drugima. Oba su razgovora ostala dio mog iskustva saradnje s njom.

Čitalac će knjigu pamtiti po naslovu, autoru, liku ili rečenici kojoj se vraća. Imena iz impresuma možda će samo preletjeti pogledom. Iza jednog od tih imena za mene stoji i sačuvana prepiska: objašnjenje prizora, pitanje o navodnicima, dogovor gdje se završava glas pripovjedača.

Na tom mjestu u knjizi čuje se spikerica. Iza njega ostaje razgovor sa Subhijom Karahmetović.

IZVORI I TRAGOVI ZA DALJE ČITANJE

Lično iskustvo Azira Šabića u saradnji sa Subhijom Karahmetović i sačuvana prepiska o uređivanju rukopisa. Facebook profil Subhije Karahmetović: objava „Riječ piscima“ i osvrti uz knjige „Ja, špijun“ Azira Šabića, „Smajkanov“ Fajke Kadrića i „Da ne čuju zidovi“ Rezaka Hukanovića. Tekstovi objava dostavljeni su za pripremu ovog članka.

FOTOGRAFIJA

Fotografija: preuzeta s Facebook profila Subhije Karahmetović, uz njenu saglasnost.