Husein – Kapetan Gradaščević — čovjek iza imena zmaj od Bosne

Tragovima bosanske riječi

ČARDAK

Na svom posjedu u selu Čardak Husein-kapetan je dao iskopati duboke kanale u koje je puštana voda, pa je dio imanja izgledao poput otoka. Na brežuljku iz zemlje iznikao je veliki konak.

Kasniji opisi govore o građevini dugoj oko sedamnaest i širokoj osam metara, stazi od cigle koja je vodila prema njoj, dva bunara, ribnjaku, velikom pčelinjaku i lovištu. U sobama su, prema tim opisima, stajale zelene porculanske peći. Nedaleko od konaka bila je i džamija.

Nema ovdje bojnog polja. Nema vezira, sultana ni vojske.

Ima vode, cigle pod nogama, pčela i ribnjaka.

Mjesto na kojem se živjelo.

Možda upravo tu treba tražiti čovjeka koji će nekoliko godina kasnije gotovo nestati iza vlastitog imena.

Jer prije Zmaja postojao je Husein.

DJEČAK KOJI JE UČIO SLOVA

Ne znamo tačno kada je počeo učiti pisati.

Mula Mestvica, privatni pisar njegovog starijeg brata Murat-kapetana, podučavao je mladog Huseina onome što izvori nazivaju „turskim krasopisom“. Smatrao ga je darovitim dječakom.

A ostavio je i jednu sitnicu kakvu velike biografije obično izgube.

Jednom ga je, kažnjavajući ga, povukao za uho.

Vrijeme je prošlo. Dječak je odrastao i postao jedan od najmoćnijih ljudi u Bosni, a Mestvica se tog povlačenja za uho počeo sjećati sa strahom. U njemu je živjela bojazan da Husein dječačku kaznu nije zaboravio.

Bojazan se pokazala uzaludnom. Ništa mu se nije dogodilo.

Možda je to beznačajan detalj. Ali upravo takvi detalji vrate lice čovjeku kojeg smo navikli gledati samo na slikama s turbanom, sabljom i ozbiljnim pogledom.

Prije nego što je potpisivao naredbe, neko ga je učio kako se povlači slovo po slovo i kako se izvlače završeci krasopisa.

Prije nego što je postao kapetan, bio je dječak — sa onim sitnim dječijim nestašlucima zbog kojih se nekad završi povučen za solufe, a nekad i za uho.

ČOVJEK KOJI JE GRADIO

Kada je kao veoma mlad preuzeo Gradačačku kapetaniju, veliki dio njegovih aktivnosti tokom dvadesetih godina XIX stoljeća bio je vezan za gradnju.

Sahat-kulu u Gradačcu podigao je 1824. godine. Dvije godine kasnije podignuta je Husejnija, džamija koja i danas nosi njegovo ime. Na sahat-kuli sačuvan je natpis koji Huseina navodi kao njenog osnivača.

Ali građevine ne nastaju od velikih riječi. Trebaju im kamen, drvo, majstor — i cigla.

A upravo je cigla ostavila neobičan trag o Husein-kapetanu.

CIGLA PREKO SAVE

Postojalo je predanje da je Husein imao vlastitu ciglanu kod Orašja. Pouzdan dokaz za to nije pronađen.

Dokumentovano je nešto drugo.

Ciglu je nabavljao iz Slavonije.

Kada je sredinom 1830. godine njen uvoz bio zabranjen, Husein-kapetan obratio se zapovjedništvu Brodske regimente tražeći da mu se omogući kupovina i dopremanje cigle preko skele kod Šamca. Nakon prepiske izdata je naredba kojom je njen izvoz prema Gradačcu ponovo dopušten. Ne znamo pouzdano šta je upravo tada gradio.

Godinu kasnije njegovo će ime biti vezano za Pokret za autonomiju Bosne.

A 1830. godine bavio se ciglom.

Možda je upravo u tome razlika između historijskog simbola i čovjeka.

ONO ŠTO JE OSTAVIO DRUGIMA

Husein nije ostavljao samo građevine.

Između približno 1820. i 1831. godine nastajao je njegov vakuf, čija su se dobra nalazila u Gradačcu, Modriči i Brčkom. Obuhvatala su zemljišta, objekte i mukate — prihode od zemljišta. Njegova vakufnama danas nije poznata: u Gazi Husrev-begovoj biblioteci sačuvane su vakufname njegova oca Osmana i brata Murata, ali Huseinovoj vakufnami zasad nema traga. Njegov vakuf rekonstruisan je iz drugih arhivskih evidencija.

To odsustvo dokumenta gotovo je simbolično.

Nema papira kojim je sve počelo.

Ali ima tragova onoga što je papir nekada odredio.

Kasniji računi zajednički upravljanih vakufa gradačačkih kapetana pokazuju gdje su odlazili njihovi prihodi: na plate imama i mujezina, muderrisa i njihovih pomoćnika, održavanje džamija i medresa, rasvjetu, popravke vakufskih zgrada, održavanje Sahat-kule i rad sahačije, vazove i mevludske programe.

Zato vakuf nije samo zemlja koju neko ostavi drugima. To je pokušaj da nešto nastavi služiti ljudima i onda kada čovjeka više nema.

Da se plati učitelj, popravi krov i upali svjetlo.

I da sat nastavi mjeriti vrijeme.

ŠKOLA KOJA NIJE BILA NJEGOVA

Godine 1823. fra Ilija Starčević dobio je od Husein-kapetana dozvolu da u Tolisi podigne školu.

Gradili su je Starčević i njegovi župljani. Doveli su učitelja iz Slavonije i organizovali nastavu za djecu. Izvori o historiji škole navode da se učilo čitanje, pisanje i računanje. U historiografiji postoje rasprave oko pojedinih detalja i datiranja, ali rukopisni Ljetopis učilišta podupire 1823. kao godinu njenog osnivanja.

To nije bio Huseinov vakuf. Nije njegova škola. I možda je upravo zato taj detalj vrijedan.

Čovjek koji podiže muslimanske vjerske ustanove dao je dozvolu jednom franjevcu da otvori školu za zajednicu kojom je također upravljao.

Ne treba toj činjenici dodavati velike riječi. Dovoljna je sama.

Ali historija će njih dvojicu još jednom spojiti.

Devet godina kasnije, kada se položaj Husein-kapetana nakon sukoba s osmanskom centralnom vlašću već lomio, upravo je fra Iliju Starčevića poslao prema Beču s molbom da mu, bude li potrebno, bude omogućen prelazak na austrijsku stranu.

Nekada se ljudi sretnu u historiji dva puta.

JE LI ČARDAK ZAISTA IZGORIO?

U literaturi se dugo prenosilo da je Husein-kapetan, napuštajući Bosnu 1832. godine, naredio da se njegov konak i objekti na Čardaku zapale. Takvu verziju prenosi i Kamberovićeva biografija.

Ali mnogo godina kasnije pojavljuje se jedan neobičan trag.

Milica Babić Dedijer, čiji je djed nakon konfiskacije kupio nekadašnje Huseinovo imanje, ostavila je opis velikog kamenog čardaka na tom posjedu: četiri sobe u prizemlju, četiri na spratu i velika divanhana.

Ne kaže da ga je njen djed sagradio.

Ako je riječ o istoj građevini, onda priča o potpunom spaljivanju više nije tako jednostavna. Istraživači koji su analizirali njeno svjedočanstvo upravo su zbog toga otvorili pitanje je li Huseinov Čardak zaista nestao u požaru 1832. godine. Konačan odgovor zasad nemamo.

I možda ga ne moramo imati.

Ponekad je poštenije ostaviti vrata otvorena nego zatvoriti ih pričom koja nam se više sviđa.

KADA ZEMLJA OSTANE IZA ČOVJEKA

U junu 1832. godine politička i vojna priča Husein-kapetana završila je porazom i odlaskom iz Bosne.

Prvo su, 14. juna, preko granice prešli njegovi konji i stoka.

Dva dana kasnije Husein je sa pratnjom stigao do Save kod Županje. Izvještaj koji prenosi Kamberović opisuje ga iscrpljenog do te mjere da su ga pri hodu morala podupirati dvojica ljudi. Nakon prelaska smješten je na austrijskoj strani, a potom upućen prema Slavonskom Brodu i Osijeku.

Teško je taj prizor pomiriti sa slikom koja je ostala u kolektivnom pamćenju.

Zmaj od Bosne.

A na obali Save čovjek koji bez tuđe ruke teško hoda.

U Osijeku mu se iste godine rodila kćerka Šefika. Sa njim su bili supruga Hanifa i sin Muhamed, tada dječak od približno deset godina.

U jednom pismu iz Osijeka Husein piše o tome šta znači kada čovjek mora „napustiti i izgubiti svoju otadžbinu i posjed“.

Možda se upravo u toj kratkoj rečenici nalazi čovjek kojeg nadimak skriva.

ONO ŠTO JE OSTALO

Husein-kapetan Gradaščević umro je 17. augusta 1834. u Istanbulu i ukopan na Ejjubu. Imao je tek trideset dvije godine. Okolnosti njegove smrti kasnije su obavijene različitim predanjima, ali historiografska istraživanja ne nalaze pouzdan dokaz za priče o nasilnoj smrti.

Njegov politički život trajao je kratko, ime mnogo duže. Ali možda ga ne moramo uvijek tražiti samo tamo gdje se odlučivalo o vlasti i vodile bitke. Možemo ga potražiti i na drugom mjestu.

Na Čardaku, među kanalima koje je napunio vodom. U pčelinjaku i na stazi od cigle. U rukopisu učitelja koji se sjećao dječaka kojeg je jednom povukao za uho. U pismu kojim traži da mu preko Save puste građevinski materijal. U školi koju nije podigao, ali je dopustio da bude podignuta. U zemlji koju je ostavio vakufu da i nakon njega izdržava ljude i ustanove.

I na obali Save, gdje čovjeka koji je nekada upravljao čitavom kapetanijom dvojica drugih moraju pridržavati da napravi još nekoliko koraka.

Historija mu je sačuvala ime Zmaj od Bosne.

Ali iza Zmaja je postojao čovjek.

Možda upravo tragovi koje je ostavljao dok još nije znao kako će ga historija nazvati o njemu govore najviše.

Vrijedi krenuti njihovim tragovima.

Tragovima bosanske riječi.

IZVORI I TRAGOVI ZA DALJE ČITANJE

Husnija Kamberović — Husein-kapetan Gradaščević (1802–1834): Biografija — uz dvjestotu godišnjicu rođenja, Gradačac, 2002.

Nusret Kujraković — Vakuf Husein Kapetana Gradaščevića, Anali Gazi Husrev-begove biblioteke, 2009.

Nusret Kujraković — Vakuf begovske porodice Gradaščević.

Mato Nedić i radovi o fra Iliji Starčeviću i školi u Tolisi.

Baština sjeveroistočne Bosne — rad koji prenosi svjedočanstvo Milice Babić Dedijer o čardaku na nekadašnjem Huseinovom imanju.

FOTOGRAFIJE I VIZUELNI IZVORI

Naslovna fotografija: Kula Husein-kapetana Gradaščevića u tvrđavi Gradačac. Fotografija: Alfred, 2003. Wikimedia Commons — javno vlasništvo.

Husejnija džamija u Gradačcu. Fotografija: Okimsi, 2021. Wikimedia Commons — licenca CC BY-SA 4.0.