Crkva bosanska — gdje su se okupljali i molili njeni krstjani

Tragovima-bosanske-riječi

Gdje su se ti ljudi okupljali i molili?

Prije nekoliko godina, radeći kao građevinski limar na jednoj staroj pravoslavnoj crkvi na Sokocu, pažnju mi je privukao kamen na samom ulazu. Preko njega se svakodnevno prelazilo u crkvu, a na površini su mu bili uklesani geometrijski i astralni motivi koji su me mnogo više podsjećali na srednjovjekovnu ornamentiku i stećke nego na građevinu podignutu krajem XIX stoljeća. I dovratnici i kameni nadvratnik ostavljali su sličan utisak.

Pitao sam sveštenika koji je vodio poslove oko crkve odakle potiče taj kamen. Odgovorio mi je da su određeni kameni elementi doneseni sa lokaliteta na kojem su pronađeni ostaci mnogo starije crkve i ugrađeni u postojeću građevinu.

Fotografisao sam ih.

Tada nisam pokušavao dokazati kome je pripadala ta starija crkva. Ne pokušavam ni danas.

Ali kamen je ostavio pitanje.

Ako je Crkva bosanska stoljećima postojala — gdje su bila mjesta na kojima su se njeni pripadnici okupljali i molili?

TRAG STARIJI OD DANAŠNJE CRKVE

Arheologija potvrđuje da je područje Glasinca mnogo složenije nego što bi se moglo zaključiti gledajući samo današnje sakralne građevine.

Na lokalitetu Crkvina u Bjelosavljevićima, nedaleko od Sokoca, tokom višegodišnjih arheoloških istraživanja otkriveni su ostaci srednjovjekovne crkve ukrašene freskama i 48 istraženih grobova. Nalazi se datiraju u XIV i XV stoljeće, a istraživači lokalitet povezuju sa crkvom koju srednjovjekovni dubrovački dokumenti spominju kao ecclesia de Glasinac.

Ne znam ima li kamen koji sam fotografisao ikakve veze s tim lokalitetom. Za to nemam nikakav dokaz.

Ni postojanje srednjovjekovne crkve u Bjelosavljevićima, samo po sebi, ne govori da je riječ o građevini Crkve bosanske. Niti neobičan kamen na Sokocu to može dokazati. Ali nas vraća u vrijeme u kojem su na istom prostoru živjele različite vjerske zajednice, nastajale nekropole sa stećcima i podizane građevine čiju pripadnost danas nije uvijek jednostavno odrediti.

A onda se u pisanim izvorima pojavljuje druga riječ.

Hiža.

HIŽE KRSTJANA

Za razliku od izgubljenih ili nejasno identificiranih građevina, srednjovjekovni izvori sasvim jasno govore o hižama pripadnika Crkve bosanske.

Historičar Pejo Ćošković, u opsežnoj studiji Crkva bosanska u XV. stoljeću, opisuje ih kao važna središta života krstjanskih zajednica. Ne možemo ih jednostavno izjednačiti sa samostanima u uobičajenom zapadnom ili istočnom smislu, niti sa današnjom predstavom crkve. U njima su živjeli krstjani, ali su u njih dolazili i svjetovni ljudi, dubrovački trgovci, putnici, pa čak i osobe koje su ondje tražile sigurnost.

To mijenja pitanje.

Možda njihova mjesta okupljanja tražimo očekujući da izgledaju poput građevina drugih srednjovjekovnih crkvenih organizacija.

A možda ih treba tražiti kao hiže.

Jedan od najstarijih i najvažnijih tragova vodi u Moštre kod Visokog. U drugoj polovini dvadesetih godina XIV stoljeća dokumentovana je hiža gosta Radoslava. U njoj se spominje i djed, vrhovni poglavar Crkve bosanske, a upravo ondje bila je okupljena i „sva crkva“. Ćošković ovaj podatak smatra pokazateljem da je djed crkvene poslove mogao voditi iz neke od postojećih hiža, bez jednog trajnog i monumentalnog sjedišta.

Početkom XV stoljeća pojavljuju se Janjići. Pismo djeda Radomira iz januara 1404. nastalo je, kako izvor kaže, „u gospodina episkupa u Janjićima“. Na osnovu toga istraživači zaključuju da je tamošnja hiža u tom trenutku bila mjesto boravka poglavara Crkve bosanske.

Ali ni Moštre ni Janjići ne postaju trajni „glavni grad“ te crkve. Izvori ne poznaju stalnu centralnu hižu ili trajno biskupsko sjedište. Djed je, po svemu sudeći, boravio u različitim krstjanskim zajednicama, što možda objašnjava zašto danas ne možemo pokazati na jednu veliku građevinu i reći:

ovdje je bilo središte Crkve bosanske.

Možda ga nije ni bilo u obliku kakav očekujemo.

MREŽA KUĆA ČIJI TRAG JEDVA VIDIMO

Moštre i Janjići nisu usamljeni.

Iz srednjovjekovnih izvora poznate su hiže ili krstjanske zajednice u Ljupskovu, Bradini, okolini Konjica i Biograda, kao i na drugim mjestima. Dubrovačka građa govori i o područjima u kojima se nalazilo više domus patarenorum ili case dei paterini — kuća krstjana uz važne trgovačke pravce.

U Ljupskovu se 1415. spominje hiža Radojka patarena, dok dubrovački dokument iz 1418. bilježi da je hiža u Bradini nosila ime svoga starješine Milorada. Kod Neretve, pod Biogradom u blizini Konjica, sredinom XV stoljeća susrećemo zajednicu čiji su starješine bili Obicen, a kasnije Bjelosav.

Za druga mjesta tragovi su slabiji. Pojava pojedinih dostojanstvenika omogućava pretpostavku o postojanju zajednica u njihovoj blizini, ali takve pretpostavke ne mogu postati činjenice samo zato što nam odgovaraju.

To je posebno važno kada govorimo o Crkvi bosanskoj. O njoj se tokom posljednjih stotinu i više godina govorilo toliko različitih stvari da je ponekad teško razdvojiti dokument od kasnijeg tumačenja.

Zato vrijedi ostati uz ono što izvori zaista dopuštaju.

A oni dopuštaju da kažemo nešto veoma važno:

hiže su postojale.

KUĆA, MOLITVIŠTE ILI NEŠTO IZMEĐU?

Tu dolazimo do središnjeg pitanja.

Šta je zapravo bila hiža?

Ako je zamislimo samo kao stambenu kuću, teško možemo objasniti značaj koji joj daju srednjovjekovni izvori. U njoj boravi djed. U njoj se sastavljaju isprave. U njoj se čuvaju važni dokumenti. U nju dolaze trgovci. Ljudi u njoj traže azil i sigurnost.

Jedan dubrovački zapis iz 1403. govori o čovjeku koji se sklonio u krstjansku hižu i ondje bio zaštićen. Ćošković navodi da je pravo azila bilo vezano upravo za hižu kao zaštićeno mjesto, slično pravu koje su uživali franjevački samostani. Djedova hiža mogla je biti i mjesto posebnog povjerenja u kojem su pohranjivane važne isprave.

Teško je takav prostor posmatrati samo kao običnu kuću. Ali jednako bi bilo pogrešno bez dokaza proglasiti hižu crkvom u današnjem smislu.

Izvori nam pokazuju da je bila dom krstjanske zajednice, mjesto okupljanja i zaštite, prostor u kojem su pisane i čuvane isprave. Da li je u njoj postojao poseban prostor za zajedničku molitvu ili obred, zasad ne možemo sigurno reći.

Hiža.

Možda nam već sama riječ govori da tražimo pogrešnu građevinu.

PITANJE STARO OSAM STOLJEĆA

Još početkom XIII stoljeća pitanje mjesta okupljanja bosanskih krstjana pojavljuje se u jednom od najvažnijih dokumenata srednjovjekovne Bosne.

U Bilinopoljskoj izjavi iz 1203. godine predstavnici tadašnjih bosanskih krstjana, pred papinskim izaslanikom Ivanom de Casamarisom, obavezali su se, između ostalog, da će u svojim zajednicama imati bogomolje, oltare i križeve te da će uz bogomolje postojati groblja.

Sam dokument nastao je u posebnim okolnostima crkvenog i političkog pritiska i ne može se jednostavno preslikati na kasniju organizaciju Crkve bosanske. Ipak, pokazuje da je pitanje njihovih mjesta okupljanja bilo otvoreno već početkom XIII stoljeća.

Dva stoljeća kasnije izvori nam više govore o hižama nego o velikim crkvenim građevinama.

Je li između toga postojala promjena? Jesu li hiže imale prostor određen za zajedničku molitvu? Jesu li neke ranije bogomolje nestale bez traga? Ili ih pokušavamo pronaći među građevinama koje smo kasnije pripisivali drugim zajednicama?

Na ta pitanja zasad nema jednog sigurnog odgovora.

KAMEN SA SOKOCA

Tu se vraćam kamenu na kojem je ovo pitanje za mene počelo.

Ne znam kome je pripadao. Ne znam ni da li su ljudi koji su ga klesali imali bilo kakve veze s Crkvom bosanskom.

I upravo zato mi je važan.

Stariji predmet ugrađen je u mlađu građevinu, a njegova prvobitna priča više nije vidljiva na prvi pogled. Da nisam pitao, vjerovatno bih preko njega prešao kao preko običnog praga.

Koliko je sličnih kamenova završilo u kasnijim crkvama, kućama, ogradama i drugim građevinama? Koliko je hiža nestalo a da iza njih nije ostao arheološki trag po kojem bismo ih danas mogli prepoznati? Koliko lokaliteta poznajemo samo po imenu — Crkvina, Crkvište, Hiža — a da više ne znamo šta je na njima nekada stajalo?

To nisu dokazi.

Ali jesu pitanja vrijedna postavljanja.

DUBAC — TRAG BEZ KONAČNOG ODGOVORA

Jedan takav trag postoji i kod Čajniča.

Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine 2011. godine razmatrala je nacrt odluke o ostacima objekta u Dubcu u Batovu, označenog kao objekat „poznat kao hiža Crkve bosanske“.

Ipak, taj objekat danas se ne nalazi na listi nacionalnih spomenika kao potvrđena hiža. Na listi se nalazi obližnja nekropola sa stećcima Mramorovi.

Zato Dubac zasad nije odgovor.

On je još jedno pitanje.

Možda će buduća istraživanja pokazati šta su ti temelji zaista predstavljali. Možda neće. Ali sama činjenica da se takav lokalitet dovodio u vezu s hižom pokazuje koliko je teško arheološki prepoznati građevinu čiji izgled još uvijek ne poznajemo dovoljno dobro.

MOŽDA TRAŽIMO POGREŠNU STVAR

Ako zamišljamo Crkvu bosansku kao veliku institucionalnu crkvu, očekivat ćemo njene katedrale, samostane i kamene bogomolje.

Kada ih ne pronađemo, lako je zaključiti da nešto nedostaje.

Ali srednjovjekovni izvori možda nam već govore gdje griješimo.

Crkva bosanska nije, čini se, bila organizirana na isti način kao njeni veliki crkveni susjedi. Njen vrhovni poglavar nije imao jedno stalno sjedište. Njene zajednice živjele su u hižama raspoređenim po zemlji. Te hiže bile su dovoljno sigurne da u njima ljudi traže zaštitu, dovoljno pouzdane da se u njima čuvaju dokumenti, dovoljno otvorene da prime putnike i dovoljno važne da u njima borave najviši dostojanstvenici Crkve bosanske.

Možda zato njena mjesta okupljanja nisu nestala onako kako zamišljamo.

Možda još uvijek ne znamo kako da ih prepoznamo.

ONO ŠTO OSTANE U KAMENU — I ONO ŠTO NE OSTANE

Kamena crkva može preživjeti stoljećima. Mnogo skromnija građevina mnogo teže.

Dokument može sačuvati ime gosta Radoslava, djeda Radomira ili patarena Milorada, ali nam ne mora reći kako je izgledao prostor u kojem su živjeli i okupljali se. Nekoliko riječi iz dubrovačke kancelarije može potvrditi da je hiža postojala, a da od same građevine ne ostane ništa što ćemo šest stoljeća kasnije moći sa sigurnošću prepoznati.

Zato potraga za mjestima molitve i okupljanja Crkve bosanske možda neće završiti pronalaskom jedne velike izgubljene crkve. Možda je odgovor rasut: u povelji napisanoj u Moštrama, hiži u Janjićima, dubrovačkom zapisu o Bradini, temeljima čiju namjenu još ne možemo dokazati i starom kamenu ugrađenom u neku mnogo mlađu građevinu.

I poslije svega ostaje isto pitanje:

gdje su se molili krstjani Crkve bosanske?

Možda ćemo jednog dana imati precizniji odgovor. Do tada vrijedi tražiti tragove.

Tragovima bosanske riječi.

IZVORI I TRAGOVI ZA DALJE ČITANJE

Pejo Ćošković — Crkva bosanska u XV. stoljeću, Institut za istoriju, Sarajevo, 2005.

Aleksandar Jašarević i Snježana Antić — Ecclesiam de Glasinac – arheološka istraživanja na Crkvini u Bjelosavljevićima.

Salih Jalimam — radovi o Bilinopoljskoj izjavi kao historijskom izvoru za Crkvu bosansku.

Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine — dokumentacija o Dubcu u Batovu i evidencija nacionalnih spomenika.

FOTOGRAFIJE I VIZUELNI IZVORI

Kameni reljef na ulazu u pravoslavnu crkvu na Sokocu — lična arhiva autora.