Busen s Branjeva — kada ljudi odu, a riječi ostanu.

Tragovima bosanske riječi

BUSEN U LIMENOJ KUTIJI

U jednoj kući u Njemačkoj godinama je stajala obična limena kutija od bombona.

U njoj nije bilo ništa vrijedno u uobičajenom smislu te riječi.

Bila je zemlja.

Gustav Bayer, rođen na Branjevu uz Drinu, ponio ju je iz Bosne kada je već bio stariji čovjek. Njegov sin Bruno kasnije je istraživačima iz Bosne pokazao ostatak busena koji je otac čuvao i prenio njegovu želju: kada umre, neka ga najprije pospu zemljom na kojoj je rođen.

Bosanskom zemljom.

Priča je zabilježena tokom istraživanja života njemačkih porodica koje su nekada živjele na Branjevu. Bayer je o svom rodnom mjestu napisao i zavičajnu knjigu pod naslovom Und übrig blieb ein Johannisbrot-Baum — Branjevo an der Drina, Bosnien/Jugoslawien.

Čovjek je iz Branjeva odnio komad zemlje.

Mnogo je zanimljivije pitanje šta je Branjevo zadržalo od njega i ljudi koji su tu živjeli.

SELO KOJE JE DOŠLO NA DRINU

Njemačka kolonija na Branjevu nastala je početkom posljednje decenije XIX stoljeća. Izvori se ponešto razlikuju u tačnoj godini — pojavljuju se 1890, 1891. i 1892. — ali se slažu da je riječ o vremenu austrougarske uprave i doseljavanju kolonista pretežno iz Bačke.

Arhivska istraživanja bilježe 33 porodice i oko 140 stanovnika u početku. Do 1913. bilo ih je 181. Kuće su uglavnom građene od cigle, njive i vinogradi bili su uređeni, a poljoprivredna proizvodnja znatno razvijenija nego u mnogim okolnim mjestima. Već 1907. kolonija je imala vršilicu i mašine za sjetvu. Proizvodili su pšenicu, kukuruz, vino, šljive i druge proizvode ne samo za vlastite potrebe nego i za tržište.

Ali važnije od brojeva jeste ono što je ostalo u sjećanju susjeda.

Ljudi iz Šepka desetljećima poslije pamtili su priču svojih starijih: kada nešto treba napraviti ili naučiti — ide se na Branjevo.

Jedan od njih sažeo je to gotovo u jednoj rečenici:

„Što je bilo da se nauči, od njih smo naučili.“

Pamtilo se i da su Nijemci kukuruz sijali u redove u vrijeme kada ga je dio okolnog stanovništva još sijao drugačije. Pamtili su njihove majstore, alate, dućane i način obrade zemlje.

Znanje je prelazilo iz jedne kuće u drugu.

A kada prelaze zanati i predmeti, često s njima prelaze i riječi.

TIŠLJER, ŠUSTER I ŠPAJZ

U Zvorniku se još dugo nije uvijek išlo kod stolara.

Išlo se kod tišljera.

Cipele se nisu morale odnijeti obućaru. Nosile su se šusteru. A hrana, zimnica i ono što treba skloniti od svakodnevne upotrebe držalo se u špajzu.

Te riječi ne pamtim iz knjiga.

Pamtim ljude koji su ih izgovarali.

Zvornik kojeg pamtim, prije rata devedesetih, još je imao snažan zanatski život u samom centru grada. Radnje i majstori bili su dio svakodnevice, a stariji su pamtili vrijeme kada je zanatskih radnji bilo još više. Ta tradicija nije počela u mom djetinjstvu. Grad je bio poznat po zanatima i u vrijeme austrougarske uprave, a mnoge riječi vezane za zanate, alat i kuću ostale su u govoru mnogo duže od ljudi i vremena iz kojih su stigle.

Tišljer dolazi iz njemačkog Tischler — stolar. Šuster iz Schuster — obućar. Špajz pripada velikom sloju riječi njemačkog, posebno austrijskog porijekla, koje su se toliko odomaćile u bosanskom jeziku da govornik često više i ne razmišlja odakle su došle. Lingvist Nenad Memić u svom Rječniku germanizama i austrijacizama u bosanskome jeziku pokazuje koliko je taj sloj duboko ušao u svakodnevni govor.

Ne možemo danas utvrditi kojim je putem svaka od tih riječi stigla baš do Zvornika. Branjevo sigurno nije bilo jedini mogući put.

Ali ono što možemo sačuvati jeste činjenica da su te riječi ovdje živjele.

Živjele su u gradu zanatlija, nekoliko kilometara od naselja u kojem su više od pola stoljeća živjeli ljudi kojima je njemački bio maternji jezik. Njihovi majstori radili su za okolno stanovništvo, susjedi su od njih učili obradu zemlje i zanate, trgovalo se, razgovaralo i živjelo jedni pored drugih.

Ne moramo znati ko je prvi izgovorio riječ da bismo zabilježili gdje smo je posljednji put čuli živu.

JER RIJEČ NE PUTUJE SAMA

Riječ najčešće putuje s čovjekom.

S majstorom. S alatom. S novom spravom. S poslom koji jedan čovjek pokazuje drugome.

Zanat koji se uči često sa sobom prenese i riječi kojima se taj zanat služi. Zato nije neobično što među germanizmima toliko riječi pripada upravo svijetu kuće, radionice, alata i svakodnevnog rada.

Neke su mogle doći kroz upravu i školu. Druge kroz vojsku, trgovinu i željeznicu. A neke su gotovo sigurno putovale mnogo jednostavnije — od jednog čovjeka do drugog.

Kroz pitanje:

Kako se ovo zove?

Kada se odgovor dovoljno dugo ponavlja, prestane zvučati kao posuđena riječ.

Postane dio mjesta.

VRŠALICA KOJA NIJE NJEMAČKA RIJEČ

Iz djetinjstva u Zvorniku pamtim i vršalice za pšenicu.

Riječ vršalica nije ono što ovdje tražimo — nije njemačka posuđenica.

Ali predmet govori drugi dio iste priče.

Na Branjevu je vršilica dokumentovana još 1907. godine, uz mašine za sjetvu i razvijenu poljoprivrednu proizvodnju.

Možda je to još važnije od same riječi.

Jer ne ostane iza susreta dvaju svjetova uvijek tuđa riječ. Ponekad ostane način sijanja, način vršenja, način na koji se napravi kuća ili popravi cipela.

Znanje može ostati i kada ime onoga koji ga je donio bude zaboravljeno.

ONA KOJA JE OSTALA

Gotovo svi stanovnici njemačkog Branjeva otišli su 1942. godine.

Jedna priča ipak ide drugim putem.

Helena Bayer, Gustavova rođaka, boravila je u Zvorniku. Danas lokalno predanje pamti priču da je bila prevodilac prilikom gradnje željezničke pruge.

Dostupni zapis govori nešto malo drugačije.

Pred Drugi svjetski rat podučavala je njemački dijete slovenskog inženjera koji je radio na izgradnji pruge Tuzla–Zvornik. U Zvorniku je upoznala Hasana Topčića, za kojeg se udala, a kasnije je ostala poznata kao Fatima Helena Topčić.

Možda je tokom desetljeća učiteljica njemačkog u porodičnom i lokalnom pamćenju postala prevodilac.

Takve promjene nisu neobične.

Sjećanje ne čuva uvijek zanimanje onako kako ga čuva dokument.

Ali čuva čovjeka.

Kada su drugi otišli, ona je ostala.

PET DESETLJEĆA

Njemačko Branjevo trajalo je približno pola stoljeća.

Dovoljno dugo da se rodi generacija koja nije poznavala drugi zavičaj.

Gustav Bayer bio je jedan od njih.

Njegova zavičajna knjiga opisuje Branjevo kao zajednicu koja je, više nego neke druge njemačke kolonije u Bosni, imala svakodnevne dodire s okolnim stanovništvom — u školi, na pijaci, na seoskim svečanostima i u udruženjima. U jednom sjećanju iz knjige govori se kako su lokalni ljudi od Nijemaca mnogo naučili o poljoprivredi i domaćinstvu. Pri odlasku 1942, prema Bayerovom zapisu, plakali su i oni koji su odlazili i oni koji su ostajali.

Poslije rata staro naselje je nestalo.

Dugo je kao gotovo jedini fizički trag ostao jedan bunar.

Kuće mogu nestati. Radionica može nestati. Školska zgrada može nestati. Čak i groblje može izgubiti tragove ljudi koji su na jednom mjestu živjeli.

Jezik se ponaša drugačije.

ONI SU OTIŠLI, RIJEČI NISU

Danas možda više niko ne može utvrditi kod kojeg je zvorničkog majstora neko prvi put čuo riječ tišljer ili ko je prvi u nekoj mahali rekao špajz.

Ali znam da su se te riječi govorile.

Pamtim ih iz govora ljudi među kojima sam odrastao.

Još dugo nakon što je njemački nestao s Branjeva, u Zvorniku je radio tišljer, cipele je popravljao šuster, a u kući je postojao špajz.

Riječi više nisu pripadale jeziku iz kojeg su došle.

Pripadale su ljudima koji su ih govorili.

BUSEN KOJI JE OTIŠAO

Gustav Bayer otišao je iz Bosne, ali se Branjevu vraćao kada su mu prilike to dopuštale.

Na kraju je sa sobom odnio komad zemlje.

Možda je osjećao da čovjek može promijeniti državu, grad i kuću, ali ne može sasvim promijeniti mjesto iz kojeg je ponio prvo sjećanje.

Zato je busen Branjeva završio u limenoj kutiji u Njemačkoj.

Čovjek je odnio zemlju.

A iza njegovih sunarodnjaka ostalo je nešto što se nije moglo staviti u kutiju: način na koji se obrađivala njiva, sjećanje na majstore, priča o ženi koja je ostala i riječi iz jednog drugog jezika koje su toliko dugo živjele među ljudima da su prestale zvučati tuđe.

Možda upravo tako najduže traju tragovi ljudi.

Ne na spomeniku.

Nego u riječima koje izgovaramo ne pitajući odakle su došle.

Jedan čovjek ponio je sa sobom busen zemlje s Branjeva.

A iza ljudi koji su otišli ostale su i riječi čiji se put više ne može sasvim rekonstruirati.

Vrijedi ih poslušati.

Tragovima bosanske riječi.

IZVORI I TRAGOVI ZA DALJE ČITANJE

Gustav Adolf Bayer — Und übrig blieb ein Johannisbrot-Baum. Branjevo an der Drina – Bosnien/Jugoslawien, Pfullingen, 1974/75.

„Pravo na zavičaj — identitet bosanskih Nijemaca u poslijeratnoj Njemačkoj“ — istraživanje zavičajnih knjiga bosanskih Nijemaca i Bayerovog Branjeva.

Arhivska istraživanja njemačkih zemljoradničkih kolonija u Bosni i Hercegovini — podaci o Branjevu, stanovništvu, poljoprivredi i mehanizaciji.

Samir Karić — „Kako su Nijemci izgradili svoje naselje na rijeci Drini“, Faktor, 2016.

„Nijemci iz Podrinja“ — razgovori i istraživanje Zijada Nuhanovića, Muhameda Berbića i Muhameda Kahrimanovića o Branjevu i porodici Bayer.

Nenad Memić — Rječnik germanizama i austrijacizama u bosanskome jeziku, Connectum, Sarajevo, 2014.

Mehmed Hudović — Zvornik: slike i bilješke iz prošlosti, drugo dopunjeno i prošireno izdanje, Sarajevo, 2000.

FOTOGRAFIJE I VIZUELNI IZVORI

Naslovna fotografija: Zvornik na Drini krajem XIX stoljeća, iz publikacije Heinricha Rennera iz 1897. godine. Izvor: Wikimedia Commons — javno vlasništvo.

Fotografija u tekstu: poljoprivredni prizor iz Bosne i Hercegovine, oko 1890–1900. godine. Izvor: Library of Congress / Wikimedia Commons — javno vlasništvo.