Ali-paša Fidahić — zvornički kapetan koji je ostao uz Zmaja od Bosne

Tragovima bosanske riječi

Historija rijetko poznaje ljude čiji put ide pravom linijom. Još rjeđe one čiji se život toliko prelama s vremenom da ih najprije zateknemo na strani vlasti, a samo nekoliko godina kasnije s oružjem protiv te iste vlasti.

Takav je bio Ali-beg Fidahić, kasnije Ali-paša Fidahić, zvornički kapetan i jedan od najbližih saradnika Husein-kapetana Gradaščevića.

Danas je njegovo ime ostalo u sjeni Zmaja od Bosne. Ipak, kada se pažljivije pogledaju događaji koji su prethodili 1831. godini, sam Pokret za autonomiju Bosne i njegov kasniji slom, teško je zaobići čovjeka iz Zvornika koji je uz Gradaščevića bio dok se pobjeđivalo — ali i onda kada je poraz postao gotovo izvjestan.

FIDAHIĆI I ZVORNIK

Zvornik početkom XIX stoljeća nije bio samo grad na Drini. Bio je značajno vojno i upravno središte Bosanskog ejaleta i jedna od važnih tačaka na njegovoj istočnoj granici. Na čelu Zvorničke kapetanije generacijama su stajali pripadnici ugledne porodice Fidahić, čije se ime pojavljuje u brojnim političkim i vojnim događajima toga vremena.

Iz te porodice poticao je i Ali-beg.

Njegov put do mjesta koje će kasnije zauzeti u bosanskoj historiji nije bio jednostavan. Godine 1827. nalazio se na strani bosanskog vezira u obračunima povezanim s osmanskim vojnim reformama i otporom ukidanju janjičarskog reda. Za svoju službu napredovao je, a 1829. našao se na čelu Zvorničke kapetanije i stekao titulu paše.

Da je njegova priča tu završila, teško bismo u njemu prepoznali čovjeka koji će uskoro postati jedan od najvjernijih saboraca Husein-kapetana Gradaščevića.

Ali tada tek počinje njen najzanimljiviji dio.

SUKOB KOJI GA JE ODVEO U GRADAČAC

Unutar same porodice Fidahić došlo je do ozbiljnog sukoba oko vlasti nad Zvorničkom kapetanijom. Nasuprot Ali-paši našao se njegov rođak Mahmud Fidahić, a ono što je moglo ostati porodični spor ubrzo je preraslo u mnogo širi politički i vojni sukob.

U ljeto 1830. godine oko Zvornika su se sukobile njihove snage. Ali-paša je poražen, zarobljen i predat Husein-kapetanu Gradaščeviću u Gradačcu.

Ponekad historija napravi obrat koji nijedan pisac ne bi morao izmišljati.

Čovjek koji je u Gradačac stigao kao zarobljenik uskoro će postati jedan od najbližih prijatelja čovjeka kojem je bio predat. Izvori bilježe da su se Husein i Ali-paša poznavali i ranije te da je Gradaščević prema njemu postupao kao prema drugu. Njihov odnos ubrzo je prerastao u čvrsto prijateljstvo i političko savezništvo.

Nekoliko mjeseci kasnije Bosna je ušla u 1831. godinu.

UZ HUSEIN-KAPETANA

Nezadovoljstvo bosanskih prvaka politikom Porte raslo je. Vojne reforme, položaj kapetanija, pitanja bosanskih granica i sve snažnije zadiranje centralne vlasti u unutrašnje odnose Bosne stvarali su otpor koji se više nije mogao zadržati na pojedinačnim pobunama.

Iz tog političkog vrenja izrastao je Pokret za autonomiju Bosne.

Husein-kapetan Gradaščević postao je njegovo najprepoznatljivije lice, a Ali-paša Fidahić jedan od njegovih najbližih ljudi. Koliko mu je Husein vjerovao najbolje pokazuje činjenica da je upravo Ali-paši povjerio da sa oko 150 naoružanih ljudi bosanskom valiji u Travnik prenese zahtjeve bosanskih prvaka.

To više nije bio posao običnog vojnog zapovjednika.

Bio je to zadatak čovjeka od povjerenja.

Kada pregovori nisu donijeli rješenje, uslijedio je vojni pohod. Ali-paša se našao među istaknutim zapovjednicima bosanske vojske. Izvori ga vezuju za pohod prema Kosovu, zauzimanje Peći i borbe u kojima su snage pod Gradaščevićevim vodstvom ostvarile jednu od svojih najvećih pobjeda.

Pokret je bio na vrhuncu.

Ali vojna pobjeda nije značila i konačnu političku pobjedu.

KADA SU SE REDOVI POČELI OSIPATI

Tokom 1832. godine položaj Husein-kapetana postajao je sve teži. Porta je prema Bosni slala snažne vojne jedinice, dok su među bosanskim prvacima ponovo izlazile na površinu stare podjele i različiti interesi.

Neki su se udaljavali od Gradaščevića.

Ali-paša Fidahić nije.

U završnim borbama izvori ga ponovo bilježe uz Huseina. Bio je među istaknutim borcima na Palama, a 4. juna 1832. godine na Zlom Stupu kod Sarajeva učestvovao je u posljednjoj velikoj bici Pokreta za autonomiju Bosne.

Bosanska vojska je poražena.

Tu se možda najjasnije vidi odnos dvojice ljudi.

Kada je pobjeda izgledala moguća, uz Huseina su bili mnogi. Kada je poraz postao izvjestan, Ali-paša Fidahić još je bio pored njega.

Nakon sloma Pokreta Husein-kapetan je sa najvjernijim pristalicama prešao u Slavoniju.

S njim je otišao i Ali-paša.

POVRATAK U BOSNU — ALI NE I U ZVORNIK

Ali-pašina priča nije završila porazom iz 1832. godine. Poslije boravka izvan Bosne dopušten mu je povratak u Bosanski ejalet, ali ne i povratak u Zvornik.

Nastanio se u Bijeljini, gdje je obavljao upravne dužnosti. Ipak, njegovo ime ostalo je neraskidivo vezano za Zvornik — grad njegove porodice, kapetanije, sukoba i jednog od najvećih životnih obrata.

Ni povratkom se nije sasvim povukao iz političkih sukoba. Njegovo ime ponovo se pojavljuje u nemirima i protivljenju centralnoj vlasti tokom narednih godina, što pokazuje da za njega poraz Gradaščevićevog pokreta nije nužno značio i kraj ideja zbog kojih je u njega ušao.

Ali uz tu dokumentovanu historiju postoji još jedan sloj.

Onaj koji arhivi ne čuvaju na isti način.

MEJRA — IZMEĐU PREDANJA I KNJIŽEVNOSTI

Uz imena Ali-bega Fidahića i Husein-kapetana Gradaščevića već dugo se veže priča o djevojci po imenu Mejra Altomanović, odnosno Altomanička u nekim verzijama predanja.

Tokom istraživanja za roman Dah u vremenu, autor ovog teksta imao je priliku razgovarati s potomkom porodice Fidahić. U porodičnom predanju koje je tada preneseno, Ali-beg i mladi Husein poznavali su se mnogo prije zajedničke borbe za autonomiju, a njihov odnos u mladosti obilježilo je i suparništvo oko Mejre. Mejra je, prema toj priči, kasnije postala supruga Ali-bega Fidahića.

Takvu priču ne možemo jednostavno pretvoriti u historijsku činjenicu samo zato što je sačuvana u porodičnom pamćenju. Ali je ne možemo ni sasvim zanemariti.

Razlog je zanimljiv.

Još 1879. godine Josip Eugen Tomić u historijskom romanu Zmaj od Bosne piše gotovo isti osnovni motiv: Mejru, Huseina Gradaščevića i Ali-pašu Fidahića povezuje ljubavno suparništvo, a nakon njihovog sukoba Mejra u Tomićevoj književnoj verziji odlazi s Ali-pašom u Zvornik.

Tomićeva priča nije dokaz da se događaj zaista zbio onako kako ga roman opisuje. Ali pokazuje da motiv o Mejri, Ali-begu i Huseinu nije nastao u naše vrijeme.

Postojao je najmanje u XIX stoljeću.

Tu ostaje pitanje na koje možda nikada nećemo dobiti siguran odgovor: je li Tomić sam književno povezao stvarne historijske ličnosti i njihov poznati sukob, ili je u roman ugradio priču koja je već živjela u bosanskom usmenom predanju?

Još je zanimljivije što se priča o Mejri sačuvala i u predanjima vezanim za Zovik i porodicu Altomanović/Zaimović.

Historija i književnost ovdje se dodiruju, ali ih ne treba izjednačavati.

IZMEĐU DOKUMENTA I LJUDSKOG PAMĆENJA

Historijski dokumenti mogu nam pokazati gdje se nalazila vojska, ko je predvodio određenu jedinicu, kada je sazvan skup ili ko je prešao granicu poslije poraza.

Mnogo teže mogu sačuvati ono što su ljudi govorili jedni drugima kada nisu bili pred vojskom ili vezirskim pisarom.

Tu počinje prostor predanja.

A iza njega — književnosti.

Upravo su stvarni sukob Fidahića, prijateljstvo Ali-bega i Gradaščevića, predanje o Mejri i događaji koji su prethodili 1831. godini poslužili i kao jedan od historijskih i ljudskih oslonaca romana Dah u vremenu, čija je radnja smještena u to razdoblje.

Roman tu ne pokušava zamijeniti historiju. Tamo gdje dokument prestaje govoriti, književnost postavlja pitanje šta se moglo događati među ljudima koji su tu historiju stvarali.

Ko bude želio dublje ući u taj književni sloj, pronaći će ga unutar romana.

Za historijski tekst dovoljno je znati gdje prestaje činjenica, a počinje priča.

ČOVJEK KOJI JE UŠAO I U NARODNU PJESMU

Postoji još jedan dokaz da se Fidahići nisu zadržali samo u službenim dokumentima.

Njihova priča ušla je i u narodnu pjesmu.

Hamdija Kreševljaković zabilježio je da je pjesma o sukobima Fidahića i događajima oko Zvornika sačuvana u starom jevrejskom rukopisu, pisanom na španskom jeziku i špansko-jevrejskim kurzivom.

To je gotovo simbolično.

Jedan sukob prešao je iz događaja u pjesmu, iz pjesme u rukopis, a iz rukopisa ponovo u historiju.

Jer ljudi pamte drugačije od arhiva.

Dokument pamti godinu, naredbu, broj vojnika i ishod bitke. Narodno pamćenje sačuva ime, konja, sablju, ljubav, izdaju ili rečenicu koju možda niko nije zapisao.

Nekada upravo ono što dokument nije smatrao važnim postane ono što ljudi pamte dva stoljeća.

U SJENI ZMAJA

Husein-kapetan Gradaščević s pravom je ostao simbol Pokreta za autonomiju Bosne i jedna od najprepoznatljivijih ličnosti bosanske historije XIX stoljeća.

Ali veliki historijski ljudi nikada ne stoje sami.

Pored njih postoje oni bez kojih ni njihov put možda ne bi izgledao isto.

Jedan od njih bio je Ali-paša Fidahić — zvornički kapetan, čovjek čiji se politički put mijenjao zajedno s vremenom, zarobljenik koji je postao prijatelj čovjeka kojem je bio predat, vojni zapovjednik koji je ostao uz Gradaščevića i onda kada su drugi počeli odlaziti.

Čovjek kojem je poslije svega bilo dopušteno da se vrati u Bosnu.

Ali ne i u svoj Zvornik.

Njegovo ime danas se nalazi između historijskog dokumenta, narodne pjesme, porodičnog sjećanja i književnosti.

Možda upravo zbog toga pitanje ne treba glasiti zašto je Ali-paša Fidahić ostao u sjeni Zmaja od Bosne.

Pravo pitanje je:

koliko još ljudi bez kojih ne možemo razumjeti historiju Bosne stoji u sjeni onih čija imena svi znamo?

Vrijedi krenuti njihovim tragovima.

Tragovima bosanske riječi.

IZVORI I TRAGOVI ZA DALJE ČITANJE

Samir Halilović — Zvornička kapetanija i njeni kapetani

Hamdija Kreševljaković — Kapetanije u Bosni i Hercegovini

Husnija Kamberović — Husein-kapetan Gradaščević (1802–1834)

Josip Eugen Tomić — Zmaj od Bosne, 1879.

Usmeno porodično predanje porodice Fidahić, zabilježeno tokom istraživanja za roman Dah u vremenu