12. septembar — Dan bosanskog svitanja

Na današnji dan, 12. septembra 1831. godine, u Sarajevu je proglašena autonomija Bosne u okviru Osmanskog carstva. Na svebosanskom saboru Husein-kapetan Gradaščević potvrđen je za bosanskog valiju, čime je Pokret za autonomiju Bosne dobio svoj najviši politički izraz.

Bio je to jedan od velikih trenutaka bosanske historije — trenutak u kojem je jasno iskazana svijest da Bosna nije samo prostor između tuđih interesa, nego zemlja sa vlastitim historijskim, političkim i kulturnim identitetom.

Uz Husein-kapetana Gradaščevića stajali su brojni bosanski prvaci. Među njegovim najbližim saradnicima posebno mjesto pripadalo je Ali-begu Fidahiću, zvorničkom kapetanu, kojem je povjereno da osmanskom valiji u Travniku prenese zahtjeve bosanskih kapetana. Fidahić je potom imao i značajnu vojnu ulogu u Pokretu za autonomiju Bosne, potvrđujući da je ideja bosanske samouprave snažno živjela i u krajevima sjeveroistočne Bosne.

Pokret predvođen Husein-kapetanom Gradaščevićem nije uspio trajno ostvariti svoje ciljeve, ali je ostavio dubok trag u političkoj historiji zemlje.

Ideja da se o Bosni odlučuje u Bosni nastavila je živjeti kroz generacije i različita historijska razdoblja. Od srednjovjekovne bosanske državnosti, preko Pokreta za autonomiju 1831. godine, pa do obnove državnosti u XX stoljeću i međunarodnog priznanja Bosne i Hercegovine 1992. godine, proteže se duga i često prekidana, ali nikada potpuno ugašena nit bosanske državotvorne svijesti.

Zato 12. septembar zaslužuje mnogo značajnije mjesto u našem kolektivnom pamćenju.

Uz 29. august, dan izdavanja Povelje Kulina, 25. novembar, Dan državnosti Bosne i Hercegovine, i 1. mart, Dan nezavisnosti Bosne i Hercegovine, ovaj datum podsjeća nas koliko su duboki korijeni ideje o Bosni kao političkoj zajednici i državi.

Možemo ga nazvati Danom bosanskog svitanja — danom kada je, nakon stoljeća osmanske vlasti, politička volja za bosanskom samoupravom izgovorena jasno i javno.

Bosna i Hercegovina danas nije samo naslijeđe prošlosti. Ona je historijska, politička i kulturna činjenica, potvrđena stoljećima trajanja i sposobnošću njenih ljudi da, uprkos ratovima, podjelama i različitim pokušajima osporavanja njenog identiteta i državnosti, iznova sačuvaju svijest o zemlji kojoj pripadaju.

Historija Bosne nije pravolinijska priča. U njoj ima uspona i padova, pobjeda i poraza, podjela i ponovnih okupljanja. Ali kroz sve te mijene ostalo je nešto postojano: svijest o Bosni.

Države ne traju samo u granicama. Traju i u pamćenju svojih ljudi.

Događaji iz 1831. godine nisu ostali samo predmet historiografije. Oni i danas pronalaze put do književnosti, jer iza velikih historijskih odluka uvijek ostaju ljudske sudbine.

Upravo je 1831. godina, vrijeme Pokreta za autonomiju Bosne i Husein-kapetana Gradaščevića, historijska pozornica romana „Dah u vremenu“ Azira Šabića. Radnja romana smještena je u vrijeme kada se sudbine običnih ljudi prepliću s velikim političkim i društvenim previranjima, a historija prestaje biti samo niz datuma i postaje iskustvo čovjeka koji kroz nju prolazi.

Možda upravo književnost najbolje čuva ono što historijski zapisi ne mogu uvijek sačuvati — strah, nadu, sumnju, ljubav i čovjeka koji se nađe između vlastitog života i vremena koje je veće od njega.

Zato se 12. septembra vrijedi sjetiti 1831. godine, Husein-kapetana Gradaščevića, Ali-bega Fidahića i generacije koja je imala hrabrosti jasno izgovoriti jednu veliku političku misao:

da se o Bosni treba odlučivati u Bosni.